In memoriam – 9 mart 1991. Da li je sve moglo da bude drugačije?

9. mart 2024 – Na izmaku dana, svakog 9. marta, mnogi od onih koji su tada, o tom datumu 1991, bili na Trgu Republike u Beogradu, a koji još nisu zamenili svet živih za onaj drugi, pitaju se šta bi bilo kad bi bilo, da li je, možda, sve moglo da se završi drugačije. Da li je trebalo samo još mrvicu hrabrosti da se preokrene tok istorije, da ne bude ratova u kojima su toliki izgubili glave, izolacije i sankcija, bombardovanja 1999, pa ni 5. oktobra 2000.

Ovaj što piše je tog 9. marta 1991. bio u Beogradu, na Trgu Republike, sa kolegom iz tada vrlo živućeg Radio Smedereva, ispred zgrade nekadašnjeg Jugoeksporta, na stotinak metara od balkona Narodnog pozorišta sa koga će se, pošto oko podneva bude probijen kordon milicije, obratiti Vuk Drašković. Ispred nas, na žardinjeri, da bolje vidi, stajao je u kožnoj jakni Dragan Bjelogrlić, tada mlad i u to vreme poznat jedino po tome što je bio Slobodan Boba Popadić u seriji „Bolji život“.

Bolji život ne da nije došao posle tog 9. marta nego… Uostalom, svima koji su pretekli nakon tih devedesetih ne treba posebno objašnjavati, mada ima i onih koji ih se s nekakvom nostalgijom sećaju. Čega? Zaboravljaju mobilizacije, komšije koje se nikada nisu vratile iz raznih krajina i drugih zabiti, zaboravljaju sankcije i izolaciju, naše sportske klubove koji su igrali kao domaćini po inostrаnstvima, inflaciju u milionskim procentima, Dafinu i Jezdu, kupovinu goriva u flašama i ulične dilere, bonove i prazne rafove u samoposlugama, šverc namirnica iz Mađarske, redove ispred prodavnica kada bi stigli neki svakodnevni a tada nedostajući artikli…

Kada je tog 9. marta, iz okolnih ulica, Francuske, Vasine i Makedonske, na Trg republike i ljude na njemu, prvo bačen suzavac, a bili su tu i gumeni meci, da bi se potom pojavili vodeni topovi i polciijska oklopna vozila sa rešetkama na prozorima, narod se, za miliciju nenadano, uskopistio a ne razbežao. Bilo je i onih koji su uzvratili kamenicama i ostalim priručnim materijalom, ali uglavnom pesnicama, pošto je to bio, i bukvalno, goloruki narod – floskula koja će toliko puta biti zloupotrebljena  u godinama koje slede.

To, ipak, očigledno, nije bilo dovoljno, falila je ona napred pomenuta mrvica hrabrosti. Imala ju je, recimo,Dragana Milojević-Srdić, koja je stajala pred vodenim topom, postavši jednom jedinom fotografijom otelotvorenje bunta. Ta fotografija, koju je načinio tadašnji fotoreporter „Večernjih novosti“ i „Borbe“ Predrag Mitić, mnogo godina kasnije proglašena je za kulturno dobro i nalazi se u Muzeju primenjene umetnosti, pa kao takvu i možemo da je objavimo, bez opasnosti po narušavanje autorskih prava.

Uzged, bila je ta fotografija i u jednom od izbora za najbolju te godine u svetu. Barabar sa snimcima iz rata u Zalivu ili raspada SSSR-a, ali i nekim drugim sa ne tako ozbiljnim motivima, koje su slavile bolji život koji dolazi. Jer, svet je išao dalje. Uglavnom napred. Ne i mi. Oni koji se razumeju u ekonomiju tvrde da je poslednja decenija bila najuspešniji deo 20. veka, jer privreda i tehnologija su napredovale kao nikada do tada. Ne i kod nas. Mi smo sve to gledali preko plota. Svet mrzi nas – mi mrzimo svet, otprilike je to ono što je narednih godina bio preovlađujući narativ u medijima, pa i, posledično, međ narodom.

Dragana Milojević-Srdić je umrla 2010. u Beogradu, u porodičnom stanu u Čika Ljubinoj ulici, nedaleko mesta gde je načinjena fotografija koja ju je, kako je sama govorila – neželjeno, proslavila. Umrla je sama, opet nekakva simbolika svega što se potom dešavalo i na žalost još uvek dešava, jedan sin joj je otišao da živi i radi u Sloveniji, drugi u Kanadi.

U košmaru na beogradskim ulicama stradali su jedan demonstrant, maturant, Branivoje Milinović i jedan policajac, Nedeljko Kosović. Oko 200 ljudi je povređeno.

Inače, prema izvještaju RTS-a, koji je pre vremenske prognoze u Dnevniku RTS-a objavljen tog 9. marta, a sutradan je slično bilo i u štampi, na demonstracijama je bilo nekoliko hiljada ljudi. Prema i tada malobrojnim nezavisnim medijima bilo je više od 50.000, neki su preterivali sa svih 100.000. Istog dana, uveče, organizovani su kontramitinzi u nekim mestima, opozicija je proglašavana za remetailački faktor, koji samo želi da se dočepa vlasti, sad kad nam je najzad krenulo…

Uglavnom, te večeri su se na beogradskim ulicama pojavili tenkovi i oklopni transporteri, zabranjen je rad televizijama B-92 i NTV Studio B. Kasno uveče Drašković je uhapšen, baš kao i neki drugi, za koje tada još već nekoliko puta pod tim imenom pomenuta milicija, jer tek će se1997. preimenovati u policija, procenila da su se previše „istakli“ u demonstracijama. Da sve bude zanimljivije, ili apsurdnije, među milicajcima koji su ih hapsili bio je i Naser Orić, koji će za ono što je radio u ratu prvostepeno biti osuđen za ratne zločine nad Srbima i ostalim nebošnjacima, ali je u apelacionom postupku oslobođen optužbi.

Usledili su potom višednevni studentski protesti, nakon kojih je Drašković pušten, a smenjen je direktor RTS-a Dušan Mitević, kao i četvorica urednika programa, što je i bio prvobitni zahtev pa i razlog demonstracija, ali i Radmilo Bogdanović, ministar unutrašnjih poslova. Bila je to, ispostaviće se, Pirova pobeda, kojih neće faliti u nastavku veka.

I taj 9. mart je baš kao i danas bio subota. Danas su i Zadušnice, pa da se setimo i Dragane Milojević-Srdić, Branivoja Milinovića i Nedeljka Kosovića. I dana kada su, kako će se kasnije pokazati, sahranjene iluzije da ćemo skorije živeti bolje.

Skorašnji članci

error: Content is protected !!